L’Alluvione in scena nei teatri fiorentini per il 50° anniversario

logo iniziative alluvione 66 Associazione Firenze PromuoveIn occasione del 50° Alluvione di Firenze tante sono le commedie che saranno messe in scena in vari teatri fiorentini.

1, 3, 4, 5, 6 Studeni
Teatro Le Laudi

Namastè Teatro presenta
"Florence 4 - 11 – 1966”
di Fiorella Magrin
regia di Sandra Morgantini
con Rita Serafini- Michele Fabbri – Valeria Vitti – Andrea Nardi – Fabio Cabras – Sandra Morgantini – Barbara Danzè – Lorenzo Bittini – Stefano Acciarino – Carlo Guerri
e con la partecipazione straordinaria di Lisetta Luchini
Direzione tecnica di Marco Ricci

Torniamo indietro di mezzo secolo ed entriamo, in punta di piedi, nella dignitosa casetta di Gigi, abile restauratore, che vive con la madre Pia in San Frediano. E’ la sera del 3 Studeni 1966, sta per scatenarsi l’alluvione che sommergerà Firenze. Usando materiale dell’epoca, brani critici, reportage giornalistici e una buona dose di quell’ironia che contraddistingue i fiorentini, ricostruiamo in palcoscenico quelle ore drammatiche vissute in quell’ appartamento che accoglie i vari vicini costretti ad abbandonare le loro abitazioni a mano a mano che il livello dell’Arno cresce. Ore drammatiche, NAPOMENA, ma anche piene di vitalità, coraggio e tanta forza d’animo: quelle doti che hanno permesso, poco più di un mese dopo il disastro, di rendere meravigliosa ed addobbata per il Natale una delle città più belle del mondo. Grazie ai fiorentini “una popolazione che piange con un occhio solo e, colpita dalla tragedia, entra in polemica con essa”.


Da Giovedì 3 Nedjelja 13 Studeni
Kazalište košaricu

Compagnia stabile Teatro di Cestello presenta
“4 NOVEMBRE 1966, AIUTO L’ALLUVIONE”
di Oreste Pelagatti
Regia Marco Predieri

Nel cinquantennale dell’Alluvione di Firenze, evento drammatico che sconvolse la città, ma che fu anche motore di uno storico momento di straordinaria solidarietà e di aggregazione umana, il Teatro di Cestello, affacciato così sull’Arno e con ancora quell’umido nel profondo della propria storia e della propria anima, non poteva non unirsi alle tante celebrazioni che ricorrono in città.

Lo fa offrendo al pubblico questa bella commedia brillante, scritta diversi anni dopo il 1966 da Oreste Pelagatti, arguto osservatore del carattere e delle vite di noi fiorentini, dove alla paura, alle difficoltà di quei giorni di piena si uniscono lo spirito schietto e l’inventiva della gente battezzata con l’acqua d’Arno.

Un intreccio frizzante che vede protagoniste tre famiglie, rivali ma non troppo, che si troveranno improvvisamente unite dagli eventi e … da un Cupido dispettoso, che non depone l’arco dorato neanche mentre l’Arno tracima.

4 - 5 Studeni
Teatro Niccolini di Firenze
PRIMA NAZIONALE
Fondazione Teatro della Toscana Accademia degli Infuocati
La Compagnia delle Seggiole
SOTTO UNA GRAN PIOVA D’ACQUA…
a cura di Sandro Bennucci, Marcello Mancini i Massimo Sandrelli

L’Alluvione nei ricordi di Piero Bargellini (l’allora sindaco di Firenze), Enrico Mattei (direttore de ‘La Nazione’) e attraverso il diario mimino di un sedicenne dell’epoca (Massimo Sandrelli). Una testimonianza e un monito per i meno giovani e per tutti coloro che non vissero direttamente quei giorni.

11 - 13 Studeni 15 - 16 Studeni
Teatro Niccolini di Firenze
PRIMA NAZIONALE
Fondazione Teatro della Toscana Marco Zannoni
FINCOSTASSÙ
di Alberto Severi
regia Lorenzo Degl’Innocenti

A 50 anni dal ’66, il giornalista e drammaturgo Alberto Severi riflette sull’alluvione che arrivò Fincostassù, al massimo di 13 metri sul livello stradale di Firenze.

Una sorta di spartito a più voci per attore solo, trascinato a testimoniare le varie fasi della catastrofe, assumendo di volta in volta l’identità di traghettatore beone o di sommesso eroe dell’acquedotto, di acida bottegaia o di cacciatore spaccone, di pittore dongiovanni o di pretino di curia, di rigattiere filosofo o di ciarliera moglie dell’orefice di Ponte Vecchio.

Una produzione Fondazione Teatro della Toscana. “Fin costassù” è arrivata l’acqua d’Arno nel 1333, u 1844, nel 1966… I fiorentini a volte sembrano indicare quasi orgoglio, ai “forestieri”, le lapidi apposte sui muri del centro storico, a segnare il livello raggiunto dalle acque limacciose del fiume in occasione delle alluvioni che hanno devastato Firenze nel corso dei secoli.

L’espressione semi-dialettale diventa qui il titolo, e il pretesto, per una sorta di spartito a più voci per attore solo: dove una sorta di proteiforme personaggio collettivo, trascinato suo malgrado dal bozzetto vernacolare al dramma a fosche tinte, viene chiamato dagli eventi a testimoniare le varie fasi della catastrofe, assumendo di volta in volta l’identità di traghettatore beone o di sommesso eroe dell’acquedotto, di acida bottegaia o di cacciatore spaccone, di pittore dongiovanni o di pretino di curia, di rigattiere filosofo o di ciarliera moglie dell’orefice di Ponte Vecchio.

Il vernacolo con i suoi stereotipi, insomma, travolto e tuttavia ancora galleggiante nella Tragedia. Almeno mezzo secolo fa, u 1966. Fluisce, si ingorga e tracima, tako, a imitazione dell’Arno in piena, una teoria di figure e vicende ora tragiche, ora comiche – e spesso tragicomiche –, per raccontare il diluvio come in diretta, a distanza di mezzo secolo, passandosi il testimone della narrazione-rappresentazione.

Fino allo struggente finale affidato al personaggio di Angela, l’angelo del fango, con le sue limpide lacrime riparatrici, e al controcanto ironico di Polvere, il cenciaolo-filosofo che di Firenze rappresentava, già a metà del ventesimo secolo, l’estrema, dimessa incarnazione.


17 Studeni
Teatro Niccolini di Firenze
PRIMA NAZIONALE

C.A.M.A
BEYOND bankama
Firenca, 4 Studeni 1966
od Paola Presciuttini
s Gionni Voltan
režirao Mario Mattia Giorgetti

Otkako je svijet počeo poplava, ili poplava volite, To je simbol kraja i početak života. Poplave su uvijek bili tamo i, nažalost, uvijek će. Čak je i Arno prelijeva preko svojih obala svakih stotinu godina od početka vremena, rijeka je osnova kulture i povijesti grada, To je pomoglo da rastu, On je napao i uništio, prolazi tiho ispod nogu mostova kao diskretan svjedoka.

Firentinski sarkazam, od kojih je autor, Paola Presciuttini, i tumač, Gionni napona, predstavnici iz razloga "rođenja, kultura i izbor ", taj isti duh koji je omogućio grad ne podleći katastrofe, je brod s kojim Osim banaka, režirao Mario Mattia Giorgetti, pregledavati na blatnim valova priče koja nikad neće biti dovoljno rekli.

Proizvodni C.A.M.A. Pokušajte reći Florence poplavu 1966 To je način da se njeguju kolektivnu memoriju, tkanine i tkati sve građanskog suživota. Jedan od načina da bi vlasti, a posebno građani, na ovako važnom pitanju koje je odnos s našom okolinom i da smo svjesni naše ovisnosti s elementima prirode, kroz sjećanje na događaj koji je vidio grad, narod i cijeli svijet ujedinio sa zajedničkim ciljem zaštite svoje mjesto koje je baština cijelog čovječanstva. Firenca, Unatoč katastrofe, Može se reći da su sretni, žrtve su relativno mali, ali na drugom mjestu? drugdje, u stotinama poplava i dalje divljih svijet u svakom uglu, stvari su različite.

Perché, nakon tisućljeća suživota s rijekama, nismo naučili poštovanje za njihovu moć i njihov karakter. Firentinski sarkazam, od kojih je autor i interpret su predstavnici zbog "rođenja, kultura i izbor ", taj isti duh koji je omogućio grad ne podleći katastrofe, To će biti brod s kojim se kretati taman valovima ove povijesti koja nikada neće biti ispričana dovoljno.

Gionni napona, režirao Mario Mattia Giorgetti, Ona govori ono što je povijest očuvana tog katastrofalnog stranicu koja je bila poplava u Firenci. Da bi se izbjegla obilježili tužnu vijest, priča je doveo u život kroz niz znakova, imaginaran, ali je moguće ... i narativna snaga, Arno ista, rijeka malo 'čudno, malo 'agresivan, kao i svi Firentinci.

Tijekom emisije bit će projicirane slike tih činjenica, katastrofalne slike, ponekad jednini, neočekivan, više "autentično" firentinski, koje su zabilježene u '66 studenog. C

ome rugajući znak, u središtu restorana, objavljeno je nakon potopa: "Večeras Mokro!"Tekst Paola Presciuttini želi ispričati priču o prošlosti dobro poznat u svijetu, ali isto tako biti i upozorenje za budućnost, smatra katastrofa za okoliš, koje su se tijekom vremena i koji još uvijek traje i danas.

Tekst će također pokušati nešto reći reakcije doda 'svjetlost srca, ali prirodno i spontano 'građanski' u narodu, u Firenci, koji se snažno reagirali, dostojanstva i ironije ....

22 - 23 Studeni
Teatro Studio 'Mila Pieralli' Scandicci
PRIMA NAZIONALE

Arca Azzurra kazalište
Žica VODE Poplava, poplave

Francesco Niccolini
s Dimitri Frosali, maksimalna Salvianti, Lucija Socci
Prizor e videa Antonio Panzuto
Lucija Socci kostimi
svjetla Marco Messeri
Paolo Coletta originalna glazba
regia Roberto Aldorasi e Francesco Niccolini

Prije pedeset godina, rijeka je bio pravi ratni heroj, mi nikad nije prestala borbe.

Reći da je priča danas, povijest Voda i uskrsnuće, To nije trivijalan ceremonija sjećanja, ali kolektivni ritual i temeljna, za svakoga - ne zaboravljajući - želite probati stvarnih problema i spriječiti uništenje više. nema fatalizam.

I bez davanja krivnju za vodu. Rumenilo voda, napisao Francesco Niccolini, u režiji Roberta Aldorasi i Francesco Niccolini, Sljedeća tri stavke za pjesmu koja isprepliće poeziju, povijest i sjećanje na one koji su bili tamo.

A onda je glazba, slika, riječi onda, vijesti, umjetnička djela, naslovi, glasine, plac, svi mješoviti, blizu i daleko, u koje suparnički, zastrašujuće, a ipak divan trenutak kada će sve što je normalno i svakodnevno skokova i postaje izvanredni i dijeli. Proizvodni Arca Azzurra kazalište.

Priča u obliku ugradnje i kolektivne ritualne pjesme koja govori o tome kako je to bilo prije pedeset godina i danas, zbog poplava u Firenci, quel 4 Studeni 66, To nije bio prvi, a ne posljednji.

Zbog poplava u Firenci bio je i poplava u svim Toskani, visoke vode u Veneciji, poplavljivanje pola Italije: sve u jednoj noći. Tada, kao i danas. U ime vode. U ime života.

U ime općeg dobra. Kronika od onih dana: pritiskom, Sat vremena nakon sat vremena; više: iz minute u minutu. Kako je u dvadeset i četiri sata je kišilo vodu 100 dana, kako grad nije osjetio. Iz minute u minutu: sinoć bez poznavanja, noćne more buđenje, osamdeset sati ludila, Rekao miješanje sjećanja, izjave, lettere, glas Sergio Zavoli u RAI, novinski naslovi koji nikad nije stigla na kioscima, jednostavno zato kioscima, na ulici, Oni su otišli. Dani koji su potresli Italiju, iz Venecije u Firenci.

A tragedija napuštenog grada, da svako sto godina završava pod vodom, bez - od četrnaestog stoljeća do danas - uzeta lijek, , niti dizajniran alarmni sustav. Isprekidanih po stalnom ritmu vode i kiše, pjesma se oblikuje: postavljena dva muškarca, Žena, i golem splet objekata preplavljeni vodom. zvukovi, zvukovi, immagini, sve teče. Zajedno su reci, i vratiti sjećanje na strašne i prekrasnih dana. Yup, jer nevjerojatno - u glavama svih onih koji su uključeni - ti trenuci su istovremeno svakodnevno ponižavanje i čudo, bijes i entuzijazam, gnjev i solidarnost. Žalosti i ponovnog rađanja. kao i obično, svi mješoviti.

Velika priča o katastrofi koja je mogla biti tisuću puta više. Ali i priča o katastrofi, barem djelomično, To bi mogao biti izbjegnut.

Duga priča koja se ne može povjeriti jednim glasom, jer zborskog priči, koji govori o životu i opće dobro, zaborava i čitavog čovječanstva. Tko govori o gradu, Firenca, mostovima, od njegovih umjetničkih djela, njegove knjižnice, svojih ljudi. Govoreći o zemlji, Italija, koja već dugi niz godina ne može prekinuti ovo dugo, užasan, ponižavajući korupcije nečije tijelo. I samoga sebe.